Čovječja ribica, jedinstvena stigobiontna vrsta koja nastanjuje krško područje u Hrvatskoj, vjerojatno je najpoznatiji stanovnik našeg podzemlja
Ona je jedini pravi podzemni kralježnjak, paleoendem Dinarida (živi fosil), u potpunosti prilagođen životu u špiljskim uvjetima. Naseljava krško podzemlje u sjevernoj Italiji, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je prvi put zabilježena 1840. godine na izvoru Goručica kod Sinja.
Zbog izrazito hladnog i hranom siromašnog staništa u špiljama koje naseljava, ova vrsta vodozemca doživljava svoju spolnu zrelost još u stadiju ličinke, u kojem ostaje cijeli život (tzv. neotenija). Na vratu iza glave ističu se tri para rozih do žarkocrvenih vanjskih škrga, koje su karakteristika ličinačkog stadija kod repatih vodozemaca. Budući da ne prođe potpunu metamorfozu u odrasli stadij, kao većina ostalih vodozemaca, čovječja ribica cijeli svoj život provede kao vodeni organizam.
Osnovna boja tijela čovječje ribice je bijela s blagim primjesama ružičaste (zbog krvnih kapilara neposredno uz površinu kože) pa je zbog sličnosti s ljudskom kožom ta vrsta u svom nazivu dobila atribut „čovječja“. Zbog životnih uvjeta u stalnoj tami podzemlja, oči su vidljive jedino kod mladih jedinki, dok su kod odraslih zakržljale i prekrivene tankom kožom pa nisu vidljive. Jedino su u populaciji čovječje ribice u Beloj krajini u Sloveniji sve jedinke tamnosivo obojene i nemaju zakržljale oči. Tijelo joj je vitko i izduženo, od vrha njuške do vrha repa dugo 25-35 cm (najviše 40 cm). S obzirom da vrlo rijetko napušta vodu, noge su joj malene, s po trima prstima na prednjim i dvama na stražnjim nogama, i služe samo za lagano kretanje u potrazi za hranom. Rep joj je bočno spljošten, izrazito snažan, a služi za kretanje kroz vodu. U vodama bogatim kisikom diše na škrge i preko kože, a u hipoksičnim uvjetima može disati i plućima. Hrani se špiljskim vodenim beskralježnjacima, poput rakušaca, puževa i ličinki kukaca, a bez hrane može preživjeti osam godina. Čovječja ribica je mali repaš, težak 15–20 grama. Vrlo sporo se razvija pa odrasli stadij dosegne s 14-18 godina. S obzirom da može doživjeti starost veću od 100 godina (u zatočeništvu 68,5 godina), čovječja ribica je vodozemac s najduljim životnim vijekom. Preferira čiste, kisikom bogate vode i relativno nisku temperaturu, u rasponu od 5 do 15 °C. Uglavnom živi u dubljim dijelovima špilja, a ponekad je se može vidjeti i u plitkim podzemnim jezerima u potrazi za hranom. Za proljetnih bujica jedinke često budu izbačene iz podzemlja kroz krške izvore i estavele.
Uglavnom žive u manjim skupinama. Za vrijeme parenja mužjaci postanu izrazito teritorijalni. Kada ženka uđe u mužjakov teritorij, počne udvaranje. Tijekom udvaranja mužjak privlači ženku otpuštajući u vodu hormone, koje, mašući repom, usmjeri prema njenoj glavi. Udvaranje dosegne vrhunac kada mužjak na podlogu položi paketić sperme (spermatofor), koji ženka pokupi svojom nečisnicom, tako da dođe do unutarnje oplodnje jaja. Udvaranje može biti ponovljeno više puta unutar nekoliko sati. Kad napusti teritorij mužjaka ženka počne tražiti prikladno mjesto za polaganje jaja. Nakon 2-3 dana počne polagati jaja ispod kamenja i nastavi ih čuvati sve dok se ne izlegnu mlade ličinke. Tu radnju ponavlja 25 dana tijekom kojih će položiti više od 70 oplođenih jaja iz kojih se izleže nova generacija ličinki. Jaja su pravilno okrugla, bijela, velika oko 5-6 mm. Razdoblje inkubacije jako varira ovisno o temperaturi (na 15° C traje oko 85 dana).
U Hrvatskoj čovječja ribica naseljava špilje i ponore krških polja na području od Istre do Dubrovnika, u trima odvojenim populacijama koje nastanjuju područja Istre, Gorskog kotara i Gackog polja (sjeverna Lika) te Dalmacije (od rijeke Krke do Dubrovnika). Zanimljivo je da na području Ličkog polja, Velebita i Zrmanje nije nikad pronađena (pretpostavlja se zbog hidrogeoloških barijera). Populacije čovječe ribice na području Istre nakon novijih genetičkih istraživanja izdvojene su u zasebnu vrstu – istarsku čovječju ribicu. U Hrvatskoj je čovječja ribica strogo zaštićena vrsta, a na europskoj razini nalazi se, kao prioritetna vrsta, na dodacima Direktive o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. Uvrštena je i na listu Konzervacijskog programa EDGE, koji je usmjeren prema zaštiti i očuvanju ugroženih vrsta jedinstvenih prema svojoj evoluciji a koje su nezamjenjiv dio svjetske prirodne baštine.
Usprkos zaštiti na nacionalnoj i europskoj razini, ova vrsta je prema zadnjoj procjeni ugroženosti vodozemaca i gmazova Hrvatske svrstana u kategoriju ugroženih vrsta. Kao osnovni uzrok ugroženosti ističu se degradacija krških staništa zbog onečišćenja podzemnih voda i brojni zahvati koji mijenjaju hidrološke režime podzemnih voda.
Na području NP „Krka“ čovječja ribica otkrivena je 1989. godine. Monitoring vrste na području Parka pokazao je da je njezina populacija stabilna.
Fotografija: Branko Jalžić
